Poslije ljubavi, Visente Aleksandre

Ti opružena ovdje, u polutami sobe,
kao tišina koja ostaje poslije ljubavi,
a ja se uspinjem polako iz dna svog počinka
do tvojih rubova, tananih, zagasitih, koji umilno
       postoje.

I svojom rukom prelazim preko finih međa tvog
       povučenog života
i osjećam glazbenu, utihlu istinu tvog tijela koje je
       maločas u rasipnosti kao svjetlost pjevalo.

Odmor pogoduje tjelesnoj masi što je u ljubavi
       izgubila svoj trajni oblik,
da bi se mogla uzdići gore u pohlepnoj nepravilnosti
       plamena

i ponovno postati istinsko tijelo koje se u svojim
krajnjim granicama obnavlja.

Dodirujući te rubove, svilenkaste, neoštećene, mlake,
       mekoputno gole,
vidi se da dragana i dalje živi.

Ljubav je trenutno uništenje, požar koji prijeti
čistom biću koje ljubimo, koje naš oganj ranjava,
samo kad se probudimo iz njegova razbita sjaja
te je gledamo i u njoj prepoznajemo savršeni,
       zgusnuti novi život,
tihi i topli život koji nas je svojom umilnom
       vanjštinom dozivao.

Eto uzorne čaše ljubavi koja, obilato napunjena
njenom spokojnom krvlju, zlaćano blista.

Eto grudi, trbuh, obla bedra, savršene noge,
a gore ramena, vrat od nježna i svježa perja,

lice, nesagoreno, sjajno u svom rumenilu,
i čelo gdje prebiva dnevna misao o našoj ljubavi
       što ondje blistava bdi.

Na sredini, dajući pečat licu što ga žuto predvečerje
       grije bez žara,
stoje fina usta, prorezana, čista pri svjetlosti.

O bojažljivi ključu skrovišta vatre!

Pasem po tvojoj osjetljivoj koži ovim prstima
       koji se boje i znaju,
dok usne spuštam na tvoju tamnu kosu.